Subota, 21 Siječanj 2023 19:29

Nikad ne znaš

Jutro je obećavalo jedan sasvim uobičajeni dan.

Kavica, rituali, spremanje za posao. Izlazim na ulicu i sjedam u auto. Vani je baš neki gusti mrak. Vozim, gledam a opet nekako ne vidim. Čudno je. Stavim čak i naočale. Radio popravlja atmosferu. Na semaforu zeleno ali gužva je pa se lagano zaustavljam i čekam da se pomaknem prema cilju. Pogledam na sat. I odjednom prekid svega.

Ne znam što se dogodilo. Glazba je stala. Tišina oko mene. Boli me koljeno. Boli me lakat. Boli me vrat. Znam što se dogodilo. Izlazim van iz auta i vidim lijepu ženu uplašenog pogleda. I mladića u radnom odijelu. Nas troje tamo na sred ceste postojimo u svom svijetu a oko nas se događa neki drugi.

Tresu mi se noge, ne mogu stajati. Žena plače. Mladić ide od jedne do druge i pokušava nas vratiti u svijet koji se zbiva oko nas. Doselio je iz Makedonije. Trbuhom za kruhom. Danas mu je prvi radni dan. I eto silom prilike neće stići na vrijeme.

Dolazim na posao, na sastanak na koji sam kasnila. Odradim ga, ne znam ni ja kako, samo nekako fizički. Nosi me bujica poruka i poziva. Nedokučivo mi je kako su svi ti ljudi što su se javili u tako kratkom vremenu uopće saznali za moju nezgodu. Okupali su me u moru ljubavi i podrške.  

Odlazim u bolnicu jer vrat boli. Sjedim i čekam s nekim čudnim mirom. Vidim ljude na bolničkim ležajima, u kolicima, sa štakama. Vidim ljude koji rade svoj časni posao. Obavim svoje i odem kući. Legnem i odspavam.

Kad sam otvorila oči sve je sjelo. Dobila sam toliko važnih i lijepih poruka. O životu. O prijateljstvu. O skromnosti. O ljubavi. O podršci. O strahu. O povezanosti. Osjetila sam neizmjernu zahvalnost. A idućeg jutra neku novu energiju i snagu za novi dan.

Na kraju mogu reći samo jedno. I kad misliš da znaš, ne znaš. Uistinu si malen pod zvijezdama.

 

Više u ovoj kategoriji: « Izražavanje